Suprotno vjerovanjima nekih ljudi, duše se uglavnom ne zanimaju mnogo za to što se događa sa njihovim tijelima nakon što fizički umru. To ne znači nemarnost prema osobnoj situaciji i ljudima koje ostavljaju za sobom na zemlji, nego njihovo priznanje konačnosti smrti. Osjećaju želju da požure prema krasotima duhovnog svijeta.
Međutim, mnoge druge naše duše žele nekoliko zemaljskih dana lebdjeti na mjestu na kojemu su umrle, obično do sprovoda. Postoje razne motivacije za zadržavanje. Ukoliko je netko ubijen ili je poginuo u nesreći, često ne želi odmah otići. Te duše su zbunjene i ljutite. Naglo odvajanje od ljudskog tijela, čak i nakon duge i teške bolesti, ipak je šok za dušu.
Znam da duševni entiteti cijene poštovanje koje živi rođaci i prijatelji iskazuju prema sijećanju na njihov fizički život. Postoji jedan osnovni razlog zbog kojeg mnogi duhovi ne žele napustiti svoje mijesto fizičke smrti. To je želja da se mentalno utješi voljene osobe prije puta u duhovni svijet. Radeći sa ljudima regreso terapiju , moji subjekti prisjećaju se frustracije koju osjećaju zato što ne mogu upotrijebiti učinkovito svoju energiju da bi mentalno dodirnuli ljudsko biće koje ne reagira zbog šoka i boli.
Emocionalna trauma može toliko preplaviti unutarnji um živih osoba da im umanji mentalnu sposobnost komunikacije sa dušama. Da bi se duhovna komunikacija probila kroz šok žalosti, treba se opustiti i očistiti um. U tim trenutcima naša paranormalna iskustva otvorenija su za primanje pozitivnih poruka ljubavi, praštanja i potvrde da su naši voljeni na dobrome mijestu.
Kako se možemo najbolje pripremiti za svoju vlastitu smrt?Naši životi mogu biti kratki ili dugi, zdravi ili boležljivi, ali dolazi trenutak kada se svi moramo susresti sa smrću na način na koji nam je predodređeno. Kada se suočimo sa smrću , um ubrzano prolazi kroz taj niz reakcija. Dok se bliži kraj fiičkog života svaki čovjek ima sposobnost spojiti se sa višom svješću. Umiranje je razdoblje u životu u kojemu najlakše postajemo duhovno svijesni, kada možemo osjetiti da je naša duša povezana sa vječnošću.
Kod umirućih gotovo svi ljudi postignu stanje mirne spremnosti na odvajanje. Često sam tijekom regresije od subjekta slušala bijes duša čiji su mladi životi naglo prekinuti. Bez obzira na stanje svijesti odmah nakon smrti, moji klijenti puni su ushita kada ponovno otkriju čudesa duhovnoga svijeta.
Većina mojih klijenata je pričala kako je prva osoba koju su vidjeli u duhovnom svijetu bio njihov duhovni vodić. Međutim, nakon bilo kojega života možemo se susresti i sa srodnom dušom. Ako se bivši rođak ili bliski prijatelj pojave pred Vašom dušom koja dolazi u duhovni svijet, njihov redovni vodić možda je odsutan. Ukratko ću opisati jednu regresiju sa subjektom, koju sam radila.
JA: Što vidite oko sebe?
S: Kao da lebdim na čistom bijelom pijesku. Pomiče se oko mene, a ja se nalazim ispod divovskog suncobrana.
JA: Dali je netko došao pred Vas?
S: Mislila sam da sam sama , ali u daljini…..uh……svjetlost….kreće se prema meni
JA: Što je?
S: Mama! mama, ovdje sam.
JA: Zašto je baš ta osoba došla do Vas?
S: Zato što sam je voljela više od svih. Umrla je dok sam još bila dijete i nikada je nisam preboljela.
JA: Kako znate da je to Vaša majka?
S: ( Klijentica se uzbuđeno meškolji) naravno, da, baš takvu je pamtim, punu ljubavi i veselu- nalazi se uz mene. ( smije se)
JA: I što sada čini?
S: Smiješi mi se i miluje me, da me utješi.
JA: A što Vi činite?
S: Idem sa njom i prisjećamo se ljepih zajedničkih vremena. odlazi.. mama..mama….(počela je vikati)
J; Osjećate li se sada bolje?
S: Da, ona boravi na drugačijem mjestu od mene. Dočekala me.
Prekidam dijalog i vraćam je natrag u tijelo. Kada prođu kroz tunel, Vaše duše prošle su kroz prve vratnice na putovanju u duhovni svijet. Neki subjekti gledaju svoje okruženje zapanjenošću, dok mi drugi mirno opisuju ono što vide. Najčešća reakcija je uzdah olakšanja; sjajno, opet sam došao kući na ovo prekrasno mijesto. Uglavnom, bez obzira na stanje svijesti odmah nakon smrti, moji klijenti puni su ushita kada ponovno otkriju duhovni svijet. Svijest o tom da negdje pripadamo smiruje nas i nudi spokoj. Jednoga dana svi ćemo doći do kraja tog dugog putovanja i doseći krajnje prosvijetljanje.
