Moć uma je sama po sebi neutralna. To je naša Bogom dana moć koju slobodno koristimo. Imamo slobodnu volju mislimo što želimo, ali nema misli koja je neutralna. Sve ima posljedice, tako i misao, koje na nekoj razini nešto formiraju. Osobno smo odgovorni kako ih primjenjujemo. Moramo preuzeti odgovornosti za vlastite misli. Potrebno je moliti Bogu da nas spasi negativnih misli, a on iscjeljuje putem sile svijesti koju zovemo Duh Sveti.
Duh Sveti je Božija alternativa strahu. On je vječna komunikacijska veza sa njegovim odvojenim sinovima. Duh Sveti je sila svjesnosti u nama koja nas spašava kad god to svjesno zatražimo mjenjajući naše misli iz straha u ljubav. Često se duha svetoga naziva “Tješiteljem”. Duh sveti je sila koja nas spašava kad god to zatražimo , i to tako da mjenjamo svoje misli iz straha u ljubav.Vodi nas sagledavanju stvarnosti utemeljenom na ljubavi. Njegovo upravljanje naše percepcije zovemo pokora. Da bi pronašli unutarnji mir, trebamo biti svjesni da je samo ljubav stvarna. Sve ostalo je pogreška i moramo to svjesno otpustiti.
Odustajemo od naših tumačenja i mišljenja. Nemojte se zavaravati ako mislite da uzdanje u Boga znači povezivanje u život sile koja će nas sve učiniti ružičastim. Svrha života je da rastemo do savršenstva. Duh sveti nam upravo na to skreće pažnju i pomaže nam da to nadiđemo. Da možemo rasti prema prosvjetljenju . Duh Sveti za svakoga ima plan i program. Duhovni put je življenje naših života. Uči nas da ljubav vidimo kao jedinu svrhu. Sve što činimo biti će iskorišteno ili protumačeno kroz ego, ili Duha Svetoga.
Ego će učiniti sve da nas odvuče u strah, nesigurnost, tjeskobu, dok Duh Sveti sve koristi da nas vodi u unutranji mir. Gledajući oko sebe mogu reći da smo u nevolji. Borimo se sa sobom, međusobno, ukratko sa svime. Postoje zakoni univerzuma. Njih ne možemo izmisliti , nego ih otkrivati. Poznajemo zakone prirode i donekle ih poštujemo da preživimo. A koji je najviši unutarnji zakon? Da volimo jedni druge. Svrha duhovnog razvoja nije da postanemo mentalno kompliciraniji , već obrnuto, da se pojednostavimo i da ta načela počnu prodirati u naš mentalni sustav.
Slobodno ću reći da se ne plašimo tame u drugima, nego nas plaši više svjetlost. Tamu poznajemo. Svjetlost i sama pomisao da bismo mogli biti dovoljno dobri tolika je prijetnja egu da je potrebno snage, vremena da bismo je pobijedili . Naša obrana od svijetlosti i duhovnosti gotovo uvijek je oblik krivnje koju sami projiciramo ili na sebe ili na druge. Kako to izbjeći? Radom na sebi, kroz Boga. On želi da opraštamo i sebi i drugima. Već sada pronađimo svoje mjesto u raju. Tko smo mi da sudimo? Uskrsnuće je naše buđenje iz sna. Povratak ispravnom razmišljanju, a sa tim i oslobođenje i bacanje okova od pakla.
