Kada smo se rodili, bili smo savršeno programirani. Bili smo povezani sa svijetom koji je bogatiji od svijeta sa kojim smo sada povezani. Ljubav je ono sa čime smo se rodili. Što se onda dogodilo? Kada dostignemo određenu dob, očaranosti više nema. To je zato što su nas naučili da se usmjeravamo na nešto drugo, da razmišljamo na način koji nam nije prorodan, svetonazor koji je u suprotnosti sa onima što mi jesmo, da razmišljamo o borbi, konkurenciji, bolesti, oskudici, gubitku itd…

Svjetovni način razmišljanja koji se ne temelji na ljubavi, zaglušuje nas od trenutka našeg dolaska ovdje. Ovdje smo naučili što je strah. Duhovno otpuštanje straha i ponovno prihvaćanje ljubavi u našim srcima. Ljubav je temelj, ona je naša istinska stvarnost. Osvjestiti ljubav, smisao je života. Kada pridajemo vrijednost onome što nije ljubav, kao što su automobili, novac, ugled, znači volimo stvari koje nam ne mogu uzvratiti ljubav. Materijalne stvari same po sebi ništa ne znače. Nije stvar da su loše, one predstavljaju ništa. Ovdje smo da bi stvarali sa Bogom i širili ljubav. To je energija koja se ne može kupiti sa novcem.

Strah je nedostatak ljubavi koji dijelimo. Naš osobni i kolektivni pakao. Emocionalna energija mora nekamo otići, a mržnja prema sebi je snažna emocija. Usmjerena prema unutra pretvara se u naš osobni pakao, kao što su ovisnosti, opsesije, prisilna ponašanja. Kada se iskazuje prema vani postaje kolektivan pakao i dolazi do nasilja, kriminala, rata…. Histeričnost u nama odražava se u manijakalni bijes, a naša nevinost je pribijena na zid. Dolazi do raspada kada prelazimo granicu između bola i totalnog luđaštva, ali još normalno funkcioniramo. Živčane slomove smatram izuzetno podcjenjenom metodom duhovne preobrazbe. Koliko god to iskustvo bilo bolno, dolazimo do spoznaje da smo sami po sebi ništa. U tom trenutku u našoj se glavi pojavljuje pukotina kroz koju uđe Bog. Osjećate da postajete druga osoba, sve dok ne padnemo na koljena i trenutka prepuštanja, tada počinjemo živjeti. To je naš vapaj upućen Bogu i početak uspinjanja.

Nažalost za mnoge sve treba postati jako loše prije nego što se dogodi pomak. Postajemo svijesni da u univerzumu postiji veća sila od nas  koja za nas može učiniti ono što mi za sebe ne možemo. To znači prepustiti se Bogu. U mom životu bilo je perioda kada je život bio teško podnošljiv, a um bi započeo potragu za bijegom od boli. Jednog dana me ljudi vole, drugi dan sam na meti. Jednom se situacija glatko razvija, drugi dan je kaos. Takve se životne promijene same događaju i one su dio ljudskoga iskustva. Isus je rekao kako svoj dom može izgraditi na stijeni ili pijesku. Naš dom je naša emotivna stabilnost . Hoćemo li voljeti ili zatvoriti svoje srce ljubavi, mentalna je odluka koju donosimo u svakome trenutku , svakoga dana. Bog je ljubavi i stvoreni smo njemu na sliku i priliku. Zato se zovemo sinovi Božji. On je milost i potpuno prihvaćanje. Nažalost, umjesto da prihvatimo da smo Božja djeca, mi smo ljuti i osuđujemo, projiciramo na njega i zaboravili smo tko smo mi. Da postignemo čistu ljubav, moramo prepustiti svoj stari način života, što je većini vrlo teško.

Duhovno prepuštanje, nada pasivno, nije slabost, to je ravnoteža našoj agresivnosti. Agresivnost sama po sebi nije loša, ona je u srcu kreativnost, ali mora biti ublažena ljubavlju da bi postala nositelj sklada, a ne nasilja. Um koji je odvojen od Boga ne može se povezati sa ljubavlju i svijetlom. Bez ljubavi nema mudrosti potvrđujući da nam je ljubav prioritet, ostvarujemo Božju moć. To je činjenica a ne metafora.

Mentalnom odlukom svjesnim prizivanjem i priznavanjem ljubavi, mi prizivamo višu silu, a to znači dopustiti sili koja je veća od nas da usmjerava naše živote. Pokušajte zamisliti svijet u kojemu vlada ljubav. Nebi bilo ratova, gladi, nebi bilo predrasuda i nasilja bilo koje vrste. Nebi bilo tuge. Postojao bi samo mir. Nažalost odgajani smo u svijetu koji ne stavlja ljubav na prvo mijesto, a tamo gdje nema ljubavi vlada strah.

Strah je za ljubav isto što je tama za svijetlost. Užasan nedostatak onoga što nam je potrebno da bismo preživjeli. To je mjesto gdje se otvaraju vrata pakla. Odlutali smo od Boga. Um nam se podijeli u dva dijela. Jedan dio ostane u ljubavi , a drugi se okrene strahu. Strah u našem umu stvara strah u našim životima, a to znači život u paklu. Samo o nama ovisi hoćemo li slijediti Boga, odnosno imati misli ljubavi. Kada odaberemo ljubav i dopustimo svojemu umu da bude jedno sa Bogom, onda nam je život spokojan.