Pojam alternativne medicine pokriva široko područje različitih teorijskih sistema i praktičnih postupaka kojima se objašnjavaju odnono lječe bolesti, a razlikuju se od teorije i prakse službene medicine, odnosno ponekad su joj čak suprostavljeni. Po mom mišljenju izraz alternativna medicina , nije primjeren, jer to je izraz koji se upotrebljava silom prilika. Mislim da nema prave i alternativne medicine, nešto jeste ili nije medicina samo utoliko što ili pomaže ili ne pomaže oboljelom čovjeku. Uglavnom, ono što mu pomaže je medicina, ono što ne, nije medicina.

Alternativna medicina crpi svoje ideje iz tradicionalnih medicina koje se mogu podijeliti na narodno ljekarstvo, čisto iskustvo i na medicine koje imaju svoje teorijske sisteme i  koje su etabulirane u nekim zemljama. To su prije svega Kineska tradicionalna medicina, indijska, ajvurvedska medicina i drevna tibetanska medicina. U Kini postoje studiji tradicionalne medicine i danas. Studenti ondje mogu, uz studij zapadne medicine , upisati i studij tradicionalne Kineske medicine, koja se u Kini društveno i stručno vrednuje. U Indiji je ajurvedska medicina ravnopravna sa takozvanom znanstvenom, premda je zasnovana na sasvim drugim osnovama i kreće od drugačijih predpostavki.

Japanci su dobrovoljno prihvatili zapadnjačku medicinu , ali u novije doba sve češće preispituju  vlastite tradicionalne metode, kojima je, vjeruju moguće uspješno liječiti. Neke bolesti pred kojima je službena medicina nemoćna, sve više Japanskih liječnika spaja istočne i zapadne postupke u sustav medicinske zaštite . Razlika između zapadnog i istočnoga pristupu zdravlju je u činjenici da se u istočnoazijskim društvima visoko cijeni subjektivno znanje i iskustvo, jednako toliko koliko i racionalno destruktivno mišljenje.

Sljedeća bitna razlika je u tome što istočnjaci veću pažnju polažu na kvalitativna nego kvantitativna mjerila. Organizam promatraju kao sustav u neprestanom strujanju, kao cjelinu međusobno povezanih pojava u neprestanom dinamičkom procesu. Osnovna razlika u pristupu službene medicine i takozvane alternativne medicine  na zapadu je u tome što su alternativni pristupi uglavnom holistički, što ne promatraju simptom, odnosno oboljeli organ izdvojeno od cijeloga sustava, već svaku bolest gledaju kao poremećaj ravnoteže u organizmu koja se manefistira na određenom organu.

Stoga kaže da je, da bi se vratila narušava ravnoteža, potrebno tretirati cijeli organizam. Znanstvena medicina diskvalificira alternativnu a i predbacuje da ne razlikuju bolest od simptoma. Mogu protumačiti kao tvrdnju da određena bolest  ukazuje na obuhvatniji poremećaj, uzroke koje medicina rijetko istražuje. Bit holističke medicine je upravo u tome da bolest sagleda u njezinom najširem kontekstu, fizičkom, psihičkom i društvenom. Upravo zbog toga nije čudno što alternativna medicina uspiješno liječi neke kronične bolesti kod kojih je potreban uparvo taj cjeloviti pristup. Istočna je medicina razradila vrlo preciznu dijagnostiku utemeljenu npr na promatranju urina, mjerenje pulsa, promatranju promjena u očima  i na licu, pojavljivanju bora na točno određenom mjestu na licu, promatranje noktiju te promjenu na njima.

Jedna čitava ayurvede disciplina zasnovana je na promatranje na jeziku, koje za zapadna medicina ne znače gotovo ništa, a na temelju ajurvedski liječnik donosi mnoge zaključke, o tome o kojoj se promjeni u organizmu radi. Ukratko ajurvedski liječnik naprosto drugačije promatra ljudsko tijelo na drugačiji način. Psihološki činilac kod bolesti zapadne medicine pridaju ogromno značenje i mnogo polažu na utjecaj pozitivne psihe na organski poremećaj. Mnogi će sveučilišni profesori medicine neke stvari priznati u privatnom razgovoru , ali ih neće zastupati javno. Tibetanska i ajurvedska medicina usko su povezane  međusobnim utjecajima kroz stoljeća. Nedovoljno je rasvijetliti utjecaj na njih drevne kineske medicine.

Smatra se da je tradicija tibetanske medicine počela nakon dolaska velikoga indijskog učitelja Atishe na Tibet 1046 god. U najvećoj svjetskoj biblioteci starih tibetanskih spisa  u naselju dharamsala na padinama Himalaje pohranjeno je dvanaest tisuća orginalnih radova pisanih na tibetanskom jeziku, od kojih je pročitano tri tisuće. Spisi sadrže recepte za lječenje teško izlječivih bolesti a tibetanski lječnici su ih stoljećima provjeravali u praksi. Sada te recepte znanstveno provjeravaju u središtima za ajurvedsku medicinu u Indiji. Budući da su ajurvedski spisi nastali pred 3000 god. realno je predpostavljati da su u tako dugom razdoblju biljke doživjele određene preobražaje te da njihov izgled  više ne odgovara drevnim zapisima.

Temeljno je načelo ajurvedske medicine bilo da treba voditi sretan život, okrenuti se svojim problemima, ali istovremeno i biti koristan zajednici jer u neharmoničnoj zajednici  ni individua ne može ostvariti svoje mogućnosti . Inzistira na poznatoj uzrečici ” Bolje spriječiti nego liječiti.” Zbog toga su detaljno razrađene upute kako treba živjeti danju i noću. Osnovnica je usklađivanje ritma rada ljudskoga organizma sa ritmom prirode, Osnovni principi ajurvedske medicine govore da je ljudsko tijelo sastavljeno od tri osnovna elementa; dosha, dhatu i mala. Dosha upravlja fizičkim funkcijama, dhata sudjeluje u oblikovanju osnovne strukture stanica, a mala su tvari koje se djelomično ugrade u tijela, a djelomično izluče u izmjenjenom obliku.

Dok su ti elementi u dinamičkoj ravnoteži, tijelo je zdravo a kada se ona naruši čovijek oboli. Uvijek mudro izbjegavajte dva faktora koja dovode do bolesti; štetnu ishranu i ponašanje. Izbjegavajte štetne akcije tijela, govora i uma i priklonite se onome što je pravedno. Ne uskraćujte sebi zadovoljstva , niti ne pretjerujte sa njima….. Agresivan i netrpeljiv stav prema okolini neizbježno izaziva sličnu sličnu povratnu reakciju, uzrokujući stresove koji nagrizaju  naš organizam. Da bismo ovladali životnim situacijama i izbjegli nepotrebna preopterećenja moramo točno znati kolike su nam mogućnosti i kada je najpovoljniji trenutak za djelovanje.